Dolazak Hrvata na otok – Srimač
O župi Srimač
Biskupijska pripadnost
O krčenju neobrađenog zemljišta

MODRAVE – NAJVEĆI KOMPLEKS MASLINIKA NA ISTOČNOJ OBALI JADRANA, DO POLOVICE 20 ST. POSAĐENO JE VIŠE OD 150 000 STABALA MASLINA NA VIŠE OD 1 500 HEKTARA
Temeljne odrednice dalmatinske povijesti promatranog razdoblja izviru iz nemirnog mletačko-turskog susjedstva. Turska osvajanja u Dalmaciji zaokružena su Ciparskim ratom 1570. – 1573. nakon kojega je šibenski distrikt bio sužen na grad, otoke i uski priobalni pojas. U murterskom zaleđu Turci su držali liniju Vransko jezero – Dazlina – Rakitnica – Zaton. Granična crta je ostala nepromijenjena do Kandijskog rata 1645. – 1669., odnosno do konačnog povlačenja Turaka dublje u zaleđe. Otok Murter u tom se vremenu u više navrata spominje kao pribježište mnogih izbjeglica i lupeža sa susjednog kopna (pogotovo iz Zlosela), ali i kao utočište uskočkim družinama. Svakodnevica murterske i betinske seoske zajednice obilježena je mukotrpnim težačkim radom na zemlji, privođenjem kulturi dotad pašnjačkih i šumskih površina. Modrave su bile pod kontrolom Turaka, a Mletačka Republika vratila ih je pod svoje okrilje tijekom Kandijskog rata 1645.-1669. Nakon toga zemlje na Modravama koncesionirane su nekim plemićima koji su ih dali na obradu Murterinima i Betinjanima.Dakle, Modrave se intenzivno privode kulturi od druge polovice 17. Stoljeća.(Prof.dr.sc. Kristijan Juran, Murterski godišnjak br.2)

.

.
Ostaci iz prošlih vinogradarskih vremena, bunar za vodu (Mala Žečica)
„Osvajanje Modrav“

TRADICIJSKI MUL – PRVA, NAJKRAĆA I NAJSIGURNIJA VEZA MURTERINA I BETINJANA SA MODRAVAMA
“I ostalu gospodu Zadra i Šibenika znali su stari Murterini najprvi očistit ih i ostali slobodni, ali su ipak oskudno živili, jer nisu imali ništa do samo ovo Otoka. Modrave bile su prosti Pašnjak za selo Pakoštane i Zlosela. Taj put je bija „ko jači taj tlači“ . Murterini a pomogli im i Betinjani razvili svoj barjak pa pucaj. Rasćerali Zloseljane u istok, a Pakoštance u zapad, koima došli blizu sela. Izginuli bi dnevno sa jedne i druge strane ali se na oto nije gledalo. Samo napried. Tad Pakoštanci vidili da im priti progon iz kuća, pojdu u Mletke i dovedu povjerenstvo koje je utvrdilo meju di i danas obstoji. Kad su Murterini i Betinjani postali svoji u Modrava, privezu se preko Blata brati drva u Gori Banjevac i Madošinovac. Imali i tute čurkanja. Dojde i tute mletačko povjerenstvo i osudi da Kotarci neka imaju pravo na pašu, a Primorci na sjeku drva. Tako su Murter i Betina išli svaku godinu sići drva, a nasljednici zapustili pa i danas, uvik teče pravda za koju se badava troši.” (Uspomene Jose Šikića-Guska 1916.g.)

MERKATOROVA KARTA IZ 1589. g.
Širenje murtersko-betinskih posjeda

MLETAČKA KARTA IZ 1688.g.
Murtersko-betinska gospodarska i teritorijalna ekspanzija najprije je zahvatila Modrave – kopnenu prevlaku između Vranskog jezera i mora, od Pirovca do Draga.Važno je uočiti prostornu činjenicu da se Modrave nalaze nasuprot Murteru i Betini te da se protežu usporedno sa susjednim nizom murterskih otočića od Vinika do Jarte. Modravski je prostor otočanima morao biti dobro poznat, jer se neposredno naslanjao na njihov akvatorij. Modrave su u kasnom srednjem vijeku pripadale vranskom distriktu odnosno zadarskoj komuni. Posjedi u Vrani i njezinoj okolici, uključujući Modrave, davani su na javnim dražbama u višegodišnje zakupe. Izvori potvrđuju da je na Modravama postojalo istoimeno naselje, a vjerojatno i još jedno koje se u dražbenim ispravama spominje pod imenom Plana. Budući da su Modrave oskudijevale plodnim površinama, razložno je pretpostaviti da se stanovništvo spomenutih naselja bavilo više stočarstvom nego zemljoradnjom. Zadnji dokumentirani zakup onog dijela vranskog distrikta koji je obuhvaćao i modravske zemlje potječe iz 1559. godine. Tada su zajedno stavljeni na dražbu prihodi naselja Modrave, Plana, Kujina Luka, Kosević i Zablaće. Modrave su kasnije pripojene turskoj Vrani, vjerojatno tijekom Ciparskog rata (1570. – 1573.), kada su ujedno opustošena sva priobalna naselja biogradskog primorja te susjedni Pirovac na šibenskom području. Mnogi su Pirovčani tada privremeno izbjegli na otok Murter, a Pakoštane su obnovljene tek 1597.godine. Turski posjed u Modravama nalazio se upravo između pakoštanskog i pirovačkog teritorija, odnosno između zadarske i šibenske komune. U turskoj su vlasti Modrave ostale sve do početka Kandijskog rata (1647./48.). Činilo se tada da su Turci zauvijek potisnuti dublje u zaleđe, pa je nekolicina šibenskih plemića, pozivajući se na ratne zasluge, ali i povijesno pravo, požurila odaslati molbe da im se dodijeli koncesija na zemljišta koja su snagom oružja upravo bila priključena odnosno vraćena šibenskom teritoriju, uključujući i modravsko. I tu se zahuktava priča o murtersko-betinskom zaposjedanju Modrava, no, prije nego što s njom nastavimo, valjalo bi utvrditi jesu li Murterini i Betinjani na bilo koji način koristili modravski prostor i ranije dok je pripadao Zadru (do 1570.), te kasnije Turcima (od 1570. – 1647.)

MODRAVSKI MULI – STANI
U nekoliko je dokumenata iz druge polovice 16. stoljeća zabilježeno da su neki Betinjani i Pirovčani obrađivali zemlje u vranskom primorju. Takve je pojedinačne agrarne pothvate, po našem sudu, motivirao preplet ovih triju čimbenika: mogućnost brzog pristupa kopnom (Pirovac) odnosno morem (Betina), nedostatnost obradivih površina u matičnim naseljima te zapuštenost modravskoga prostora usljed turske opasnosti. Kao što je poznato, Turci su Vranu zauzeli u Ratu Svete Lige (1537.-1540.). Zaposjeli su i neka sela u njezinoj okolici koja su po mirovnom ugovoru trebali vratiti Mlečanima , što su formalno učinili tek nakon višegodišnje mletačke diplomatske inicijative.

GOTOVO ZAPUŠTENI MODRAVSKI PUT (ROGUŠE)

MODRAVSKI SUHOZID – LUKA
U neizvjesnim pograničnim uvjetima zemlje su prepuštene korovu, a stanovništvo se razrijedilo. Upravo u tim okolnostima nekolicina Betinjana uzima na obradu parcele na području Modrava i Pakoštana, kao što je to učinio Martin Dehanović, koji 1545. zakupljuje oranice Bernardina Karnarutića in loco vocato Pachoschiane. Dvadeset godina kasnije, majstor Ante Naperotić iz Betine dao je Radoslavu Miliću iz Pirovca neku zemlju u Toščici u zamjenu za zemlju u Modravama (tra le vigne antiche posto in Modraue), koja je bila izravno podložna zadarskoj komori. Betinjanin Jakov Dehanović 1568. godine prodao je svom rođaku Luki Dehanoviću dva gonjaja zemlje (1 gonjaj = 2 370 m2) in teritorio Iadre tenute ville Hugiazze, do parcela koje su bile u posjedu kupca i Mihe Strikelića, također Betinjanina. Važno je uočiti da se među betinskim težacima koji su obrađivali modravske zemlje najviše puta spominju oni iz Dehanovićeva roda. To nas intrigira zbog toga što u nekoliko kasnijih isprava, nailazimo na spomen lokaliteta Dehanove Glavice kao granične točke između šibenskog i zadarskog teritorija. Je li navedeni lokalitet dobio ime upravo po betinskim Dehanovićima?

STARI PORAT – BETINA
Kao još jednu zanimljivost iz najranije faze murtersko-betinske zaobalne gospodarske ekspanzije spomenimo i to da su sredinom 16. stoljeća braća Politković iz Murtera uzeli na obradu pet gonjaja zemlje na području Sv. Filipa i Jakova. U izvješću zadarskoga kneza iz 1586. godine navedeno je da su naselja Modrave i Hujače (u blizini današnjih Draga) napuštena za „pretposljednjeg rata“ te da neke zemlje u njihovu arealu obrađuju Murterini. Napomenuto je također da je zbog blizine turske granice i neplodnog tla riječ o prostoru neznatne gospodarske važnosti. Prema tom izvješću Modrave su još uvijek bile u zadarskom posjedu, a neki autori drže da se nakon Ciparskog rata mletačko-turska granica na modravskoj dionici protezala trasom današnje magistrale. Ipak, čini se da su Modrave u cijelosti pripale Turcima, ako ne de iure, onda de facto. To se može zaključiti iz daljnjeg razvoja događaja, iako se pritom postavljaju još mnoga pitanja.

STARI PORTI – MURTER
Tko je za vrijeme turske uprave obrađivao modravske zemlje, ako su uopće bile obrađivane? Može li se govoriti o „ničijoj zemlji“ koju su kao pašnjake koristili podanici obiju država? Jesu li se obnovila naselja Modrave, Plana i Hujače? Turci su na pograničnim prostorima vjerojatno dopustili mletačkim podanicima, u modravskom slučaju Betinjanima, Murterinima i Pirovčanima, da i dalje obrađuju zemlje koje su do tada obrađivali, uz podmirenje rente. Takvih parcela nije moglo biti mnogo, ne samo zbog krševitog tla, nego i zbog graničnih nemira i čestih uskočkih upada u sela oko Vrane. Murterini i Betinjani koristili su i modravske pašnjake. O tome svjedoči isprava iz 1623. godine kojom je šibenski knez i kapetan naložio stanovnicima Murtera i Betine da poruše svoje stanove i kolibe (case o capane) koje su podigli na Žečici u Modravama te im ujedno zabranio uzimati turske zemlje na obradu. Kad su početkom Kandijskog rata Turci protjerani sa zadarskog i šibenskog područja (Vranu su Mlečani zauzeli 1647. godine), novoosvojena su zemljišta postala predmetom interesa ratnih zaslužnika i gradskih staleža, ali i seoskih zajednica čiji su posjedi s tim zemljištima graničili.

GOMILA IZVIDNICA – LUKA
Godine 1658. vlasti su dodijelile 400 gonjaja modravske zemlje „na šibenskom teritoriju ….. pod brdom Obišenikom, u mjestima zvanim Žorule i Spličac, nasuprot otoku i selu Betini… koje su prije bile u posjedu Turaka“ šibenskim plemićima Lovri Tetti i Dominiku Simoniću Grižaniću. Izravna je to potvrda da su Modrave prethodno u cijelosti pripadale Turcima, a ujedno i najava zadarsko-šibenskoga spora oko kopnenih granica. Premda su Modrave prije Ciparskog rata pripadale Zadru , sada se opisuju kao područje pod šibenskom jurisdikcijom! U sljedećim se godinama na Modravama pojavljuju još dvojica šibenskih koncesionara – Frane Soppe Papalić i Danijel Divnić. Do 1671. godine Betinjani i Murterini priveli su kulturi 72 gonjaja zemlje u predjelima Obišenik, Spličac i Zamaslinik.

MODRAVSKI ZAPUŠTENI PUT (KALEBIĆ)
Iste je godine, međutim, mirovnim ugovorom između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva granica u Dalmaciji vraćena u stanje kakvo je bilo prije rata, a to znači da su Modrave de iure ponovno pripale Turcima. Trebalo je čekati još 13 godina do konačne mletačke rekonkviste i trajnog turskog uzmaka. Što se pak s Modravama zbivalo za vrijeme ponovne turske uprave od 1671. – 1684. godine?

MUL USJEČEN U KOPNO – MALA ŽEČICA
Osmanske vlasti nisu imale snage mijenjati zatečene odnose, pa su mletački podanici i dalje obrađivali zemlje koje su im tijekom prethodnih desetljeća dane u težaštinu. Tako u jednoj ispravi iz 1681. godine stoji da su Pirovčani i Betinjani obrađivali zemlje Durak-bega iz Vrane, što se vrlo vjerojatno odnosi na njegov posjed u Modravama. Nakon što su Turci početkom Morejskog rata (1684.) konačno protjerani, mletačke su vlasti ponovo pristupile dodjeli novoosvojenih zemalja zaslužnim pojedincima, kao što su to činile tijekom Kandijskog rata. Zemlje koje su 1658. bile koncesionirane Dominiku Simoniću Grižaniću i Lovri Tetti trideset su godina kasnije dane u posjed Dominikovu sinu, pukovniku Ivanu Simoniću Grižaniću, dok su Betinjani zatražili koncesiju na onaj dio Modrava koji je 1670. bio dodijeljen Papaliću i Divniću. Godine 1695. još je 200 kampa zemlje u Modravama dano u zajedničku investituru pukovniku Ivanu Simoniću Grižaniću, Lovri Fondri i Vicencu Pellegriniju, koji su ih godinu dana kasnije dali u težaštinu Murterinima.

UNUTRAŠNJOST KOMUNSKE KUĆE (STANI)

JEDNA OD KOMUNSKIH KUĆA (STANI)
Kroz zamršenu sliku modravskih posjedovnih odnosa u drugoj polovici 17. stoljeća počinju se ocrtavati tri procesa koja će se na tom prostoru nastaviti i u sljedećem stoljeću : murtersko-betinska „kolonizacija“, kontinuirani rast iskrčenih i zasađenih parcela te pravna bitka koju su Murterini i Betinjani vodili s jedne strane protiv koncesionara, a s druge protiv svojih težačkih konkurenata iz Pakoštana.

UNUTRAŠNJOST KOMUNSKE KUĆE (STANI)
Murterini i Betinjani zahvatili su svojim težačkim rukama odabrane modravske parcele već u 16. stoljeću, dok su Tišnjani svoj teritorijalni proboj prema dubravi i Dazlini mogli ostvariti tek u drugoj polovici 17. stoljeća. K tomu, pred tursko su osvajanje Modrave bile zapuštene i bez naselja, a Dazlina je bila težačko naselje s utvrdom i vojnom posadom. Za vrijeme turske uprave Modrave su kao uzobalno područje na nebranjenoj morskoj granici bile lako dostupne mletačkim podanicima, dok je Dazlina kao turska utvrda kopnenu granicu činila stabilnom i slabije prohodnom. (Otok Murter u 16. i 17. stoljeću, Prof. dr. sc. Kristijan Juran)
Izvoz otočnih proizvoda u Mletke

TRADICIONALNA BUNJA NA MODRAVAMA (19. – 20. ST.)
Stanovnici naselja Murter prilične količine soljenih maslina, ulja i suhih smokava su prodavali u Mlecima.Dapače, u Murteru su često znali boraviti nakupci maslina i ulja iz Mletaka. Ponekad su oni seljacima unaprijed plaćali tu robu kako bi osigurali što veću njenu količinu za potrebe pučanstva glavnog grada Republike na lagunama. Tridesetih godina 18. stoljeća onamo je izvezeno po nekoliko tisuća kilograma, a 1736. godine pak odjednom 27.600 kg slanih maslina.Mletački brodari znali su ovdje kupovati maslinovo ulje, tako su jednom kupili 124 barila ulja i 520 komada sira, Betinjani su prodavali malo rakije i sira, a osobito rodnim godinama i prosa.Maslinovo ulje tada se najviše prodavalo u Zadru, ponekad uz smetnje drugih prodavača, kako bi se suzbila njegova jaka konkurencija.To pak pokazuje njegovu cijenu na zadarskom tržištu.(Dr. Š.Peričić Mg.br.2)
Razgraničenje između Šibenske i Zadarske komune
Odluka o izgradnji graničnog zida “Meje” između Šibenske i Zadarske komune donesena je 1.7.1750.g.

“MEJA” KAKO MURTERINI I BETINJANI NAZIVAJU GRANIČNI SUHOZID IZMEĐU ŠIBENSKE I ZADARSKE KOMUNE

LIJEVO OD “MEJE” – MODRAVSKE VIŠESTOLJETNE SUHOZIDNE OGRADE SA MASLINAMA (ŠIBENSKO-KNINSKA ŽUAPNIJA) , DESNO TEK NEDAVNO DJELOMIČNO ISKRČEN TEREN (ZADARSKA ŽUPANIJA)
Zanimljivosti

GUC, GAJETA I LEUT SU SIMBOLI MURTERSKO-BETINSKOG KRAJA
-Parničenje i razmirice radi Modrava između Pakoštana (komuna Zadar) i Murtera i Betine (komuna Šibenik) počelo je 30.1.1761. zbog krađe 14 ovaca G. Mitrovu (iz Murtera), a nisu završile do 1776.g.
-Česta su vještačenja o štetama koje si uzajamno prave susjedna naselja. Tako je na uviđaju D.Papdopulo uz glavare sela Murtera i Betine 1.7.1776.g. naveo da je na Velikoj Žečici uništeno 114,924 čokota vinove loze, 122 masline i 521 smokva. Šteta je iznosila 57.426 lira (za lozu) i 1.819 lira za masline i smokve).

DO MODRAVA I OSTALIH OTOČNIH POSJEDA IŠLO SE MORSKIM PUTEM POMOĆU VJETRA, KAD NIJE BILO VJETRA ONDA SU TEŽAKINJE I TEŽACI VESLALI, (NA MODRAVE SE IŠLO I KOPNENIM PUTEM, ALI MANJE)
-Pri procjeni 1776. g. cijena mladom stablu smokve i masline bila je 2,8 lira, a čokotu vinove loze 0,5 lira

TEŽAKINJE NAKON NAPORNOG RADA NA POVRATKU KUĆI
-Za korištenje zemalja u Modravama koloni Betine i Murtera sredinom su 19. stoljeća obitelji Borelli davali desetinu, ali isto tako 1/3, 1/4 ili 1/5 od raznih kultura, no od masta su davali čitavu polovinu
-Vrste grožđa koje su se uzgajale na murtersko-betinskom području: bijele sorte – Dugovrst bijeli „Duguljac“ , „Debit veliki“, „Ruževina bijela“ , Solin bijeli „Solinka“, Maraština,crne sorte:“Babić“ , „Plavac mali i crni , Crnac, Prčevac, Viška“, „Plavina crna“, „Pljuskavica“

TEŽAK I RIBAR VESLA

VELIKA I MALA ŽEČICA
-1877. godine na Velikoj Žečici od 398 parcela 82 su bile pod maslinom, 3 pod pašnjakom, a sve ostale bile su vinogradi, iste godine na Maloj Žečici od 157 parcela sve su bile pod vinovom lozom
-Župnik Murtera don Nikola Plančić šalje dopis dalmatinskim vlastima 2.9.1907.godine kojim traži da se Murterinima i Betinjanima udjeli što više mladih loza:“Nema valjda u pokrajini prikladnijeg položaja za gojenje ranog groždja, do ove župe. Dok je bila zdrava domaća loza, već do konca kolovoza bilo bi sve potrgano na otoku i Koronatima; dok bi se na Modravam započelo trganje redovito na 9 rujna.To isto vriedi i za susjednu župu Betinsku. Od neprocienjive bi dakle koristi bilo, kad bi se To Visoko c.K. Namjestništvo udostojalo, prama Svojoj Objavi 2 julija o.g. Br. 28001-XII.a, čim prije, i što obilnije obskrbiti ova dva pučanstva potrebitom ranom lozom stolnog groždja. Nu prositelja je mnogo, a dotične razpoložive loze malo; pa znajuć da nije za sada moguće svima udovoljiti, podpisanik najsmjernije moli , da se po mogućnosti, udieli, svakomu bar po koju plemku za navrtanje, a da se barem onima, čija su imena u priloženim imenicima podcrtana, dade veći broj navrnutih loza“

ZGRADA ULJARSKE ZADRUGE U MURTERU (PRVA POLOVICA 20.ST.)
-1910.g. Osnovana je u Murteru Uljarska zadruga, najveća i najmodernije opremljena zadruga na području ondašnje države(4 mlina, 13 hidrauličnih preša,dnevno se moglo proizvesti oko 50q maslinova ulja). Na izložbi ulja 1912.g. u francuskom Aixu murtersko ulje dobilo je prvu nagradu.Modernizaciji poljoprivrede, a najviše maslinarstva murterskog kraja najveće zasluge pripadaju don Nikoli Plančiću. (Murterski kraj, Dr.sc. Sven Kulušić)

MODRAVE – NAJVEĆI MASLINIK NA ISTOČNOJ OBALI JADRANA (SREDINA 20. ST.)

OBALA MODRAVA NA VRANSKOM JEZERU JE DULJINE GOTOVO 8 KM

BETINKE VESLAJU NA MODRAVE
O ribolovu na Vranskom jezeru
“Betinjani nisu nikada imali pravo da love ribu u jezeru Vrana. Mletačka vlada ga je 27.9.1759.g. darovala kao feud obitelji Frane Borellia prema nacrtu Ivana Lolodia. Magistrat je 3.7.1791. utvrdio 11 točaka, po kojima su feudalci apsolutni gospodari jezera, potoka, livada, gajeva, zgrada itd. Ali to nije smetalo da Pakoštanci, Banjevčani i Betinjani love po jezeru debele ciplje, jegulje i ugore. Dapače po svjedočanstvu na sudu upravitelja Tome Dominisa p. Petra iz Biograda, seljani su od 1854. do 1896.g. slobodno lovili ribu, a jedino im je to bilo zabranjeno na Prosiki. Na Prosiki je odvodni kanal, gdje se lovi mnoštvo ribe. Betinjani nisu željni jegulje, jer one prolaze podzemno u more, pa ih peku na ražnjiću kao poslasticu” (Don Krsto Stošić)
O kanalu Prosik (a)

KANAL PROSIKA
Prosika je kanal koji je prokopan 1770. godine radi melioriranja močvarnog i zaraslog Vranskog polja. Posao je započeo knez Franjo Borelli Vranski, a nastavili njegovi potomci. Prvi je hidrotehnički zahvat. Radovi na prokopu kanala počeli su 1752. godine. Kad je kanal prokopan, razina Vranskog jezera pala je za stalno za tri metra, a vodeni val koji je tad nastao, završio je sve do Betine na obližnjem otoku Murteru. Kanal je omogućio preporod vranskog feuda. Prvotna širina kanala bila je 4 metra i bio je znatno plići nego danas. Koncem 19. stoljeća kanal više nije bio dovoljno propustan, pa su izvedeni novi radovi kojima je kanal neznatno produbljen. Godine 1948. postavljen je konačni profil kanala širine 8 metara i praga od 30 centimetara iznad mora. Na ušću Prosike u more instaliran je “depožit”, od čega su danas ostali samo ostatci. Depožit je bio namijenjen za izlov migratornih vrsta (jegulje i cipla) te šarana u mrijestu.(WP)

PRESJEK KANALA PROSIKA – (NACRT OBITELJI BORELLI)

UŠĆE KANALA PROSIKA U JADRANSKO MORE
Zaključak na kraju
Tako veliki kompleks zemljišta koji pripada relativno malom broju ljudi, razbacan unutar interesnih sfera susjednih naselja, posljedica je duge i teške borbe za život. Bilo ga je moguće steći samo uz veliki napor i ogromne žrtve u za to odgovarajućim prilikama, koje su bile s jedne strane rezultat nestabilnih političkih prilika od 15. do 19. stoljeća, popraćenih trzavicama i nesuglasicama između komuna Zadra i Šibenika na čijem se graničnom prostoru ovaj kraj nalazio i s druge strane dekadansom i definitivnim propadanjem feudalnih društvenih odnosa.(Dr. sc. Sven Kulušić, Murterski kraj)

SPOMEN OBILJEŽJE ŽRTVAMA RATA STRADALIMA 1943.g.

.

“IZMEĐU SLATKE I SLANE VODE”, DIO MODRAVA POČETKOM 2018.g. (U POZADINI BETINA I MURTER)