MODRAVSKI MEMENTO
Miljenko Mitrov, profesor
Znoju, litrama, potocima znoja zapravo, stvarnom, slanom, onom što je na pripeci, pomiješan s kamenom prašinom, nesnošljivo grizao i ujedao za oči, da bi se – onda – okamenio i izrastao u suhozidine, široke, snažne, i mnoštvo pomno obzidanih velikih hrpa kamenja koje stari Murterini svojedobno nazvahu gomilama.
Modrave – ljuti krš obrastao najopakijim mediteranskim raslinjem, tamo između Jezera i mora. Gore, s glavice Svetoga Roka, dobro se vidi i neće biti odveć teško stizati do njega: ni pola ure jedrenja uz povoljan vjetar. A i mora se, ovdje, na Otoku, već je svaki pedalj iskrčen, obrađen, zaposjednut, a tako je i na svim obližnjim murterskim školjima. I ne daje dovoljno jer je ustiju svakim danom više. Onda i ta obveza koju u Viaggio in Dalmazia, spominje učeni opat Fortis. Kasnije je došla i nekakva naredba, Napoleonova kažu, po kojoj svaki momak prije ženidbe mora zasaditi nekih stotinjak stabala maslina. Ili: nema cure! Pa znade li taj Napoleon što u ovakovu kršu znači zasaditi stotinjak stabala! Kako iskrčiti toliko krša, je li to jednom čovjeku moguće ma bio on i – mumak za ženidbu!*
Sila Boga ne moli. Prvo je trebalo doći u posjed modravskoga krša, isplivati u zamršenim posjedovnim sporovima, posebice sa stočarima s pakoštanske strane, prejedriti ili preveslati Konal, a onda – zasukati rukave i lašun u ruke. Tko može i ne može. Razmiljeli se Murterini po Modravah, krčili zdušno svoj novi posjed, naseljeničkom strašću zapasivali buduće ograde i brojili stabla koja će u njima sutra rasti. Masline, mnoštvo stabala maslina, a naći će se mjesta i za smokvu, višnju, na pogodnoj će se krčevini moći uzgajati i skroman vinograd. Ako je točna tvrdnja nekih povijesnih znalaca, vratiše se tamo gdje su nekada bili. Tvrde naime da je na Modravama svojedobno, svakako prije turskih provala u ove hrvatske krajeve, postojalo naselje čiji su se žitelji, u potrazi za sigurnošću, preselili u Murter i Betinu. Ako je tome tako, mada se čini malo vjerojatnim da bi se ljudi mogli skučiti na tlu prepunom oštra, teško prohodna kružja i na svaki način negostoljubivu, njihovi potomci – eto – naumiše obraditi modravski krš i uvelike povećati svoje poljodjelsko područje. U sljedećih stotinjak ili nešto više godina oni su od njega stvorili najveći maslinik na Mediteranu. Pa ako baš i nije najveći, pouzdano daje najbolje maslinovo ulje, njegova je visoka kvaliteta neupitna i opće priznata. Donijela je ona murterskom (modravskom) ulju daleke 1925. godine na Jadranskoj izložbi u Splitu Počasnu diplomu sa zlatnom kolajnom. A još ranije, godine 1912; na izložbi maslinova ulja u Aixu, pripala mu je prva nagrada.
Uostalom, uzrečica uja iz Modrav i ribe iz Konala nije se tek tako mogla čuti n najpoznatijim trščanskim i venecijanskim gostionicama. Postalo je modravsko ulje ubrzo u Murteru simbolom blagostanja, a, kao i u starih Židova, nije se razlikovalo od Božjeg blagoslova (“Ponovljeni zakon”, 33, 24), od radosti (“Psalmi”, 45,8), od bratske sloge (“Psalmi”, 133, 1-2),
Krš je ispri njega plaka
malo je ostalo kamena
koga ni dotaka.
Balara:Didov lašun
Vrijeme između ovoga dolaska ili, ako ćemo se složiti s tvrdnjom spomenutih povijesnih znalaca, povratka Murterina na Modrave i modravskim uljem krcatih kamenica u magazinima na Hramini koje je godine 1925. odlikovano Počasnom diplomom sa zlatnom kolajnom proteklo je u nadljudskom naporu nekoliko generacija murterskih težaka da ostvare svoj naum.Svakodnevno brodeći od Hramine do modravskih pristaništa, na krčevini od jutra do sjutra, po suncu i kiši, one su u znoju, teškim trudom i divljenja vrijednim odricanjem, iskrčile opori modravski krš,zasadile i podigle više tisuća stabala maslina, smokava i višanja. Doskora se, i izvan Murtera, znalo i za modravske vinograde,ali ih je negdje početkom dvadesetoga stoljeća uništila filoksera, otkada se vinova loza nije više vratila na Modrave. Usput,zbog uporne orijentacije na sadnju maslina, što je samo dijelom moglo biti posljedica ranije utemeljenih kolonatskih odnosa, časni je opat Fortis u znamenitom putopisu Put po Dalmaciji, nek mu je duši prosto, Murterine pristrano okarakterizirao zlobnim narodom. O razmjerima ovoga golema posla u Murteru se još podosta može čuti. Oni najstariji, među kojima je možda i koji dugovječni modravski krčitelj iz posljednje generacije, s neskrivenim će ponosom satima podrobno opisivati trudnu krčiteljsku avanturu Murterina na Modravama kao da su u njoj sudjelovali od prvog dana.
Sigurno je da je i mi možemo zamisliti – pred očima su nam Modrave. Murterski modravski pothvat, u fizičkoj i duhovnoj dimenziji, najpotpunije utjelovljuju stotine modravskih ograd koje se, kao u fino ispletenoj divovskoj mreži, nadovezuju jedna na drugu i tvore nešto što bismo mogli nazvati i modravskom kamenom čipkom.Ove parcele iskrčena krša, približne veličinom i u svemu nalik jedna na drugu, dijele oko dva metra visoki i gotovo toliko široki zidovi, a unutar njih, ovisno o količini kamena koja je morala biti povađena iz tla, određen broj gomil i, tu i tamo, poneka bunja. U osnovi stožasta oblika, gomile, zapravo velike obzidane hrpe povađena kamenja, od kojih se neke uzdižu i do desetak metara, simboliziraju duhovnu snagu u modravske ograde uložena truda. Slijedećim Jean-Paul Rouxa, u njima nalazimo primjer zajedničke duše. Duša je svakog kamena i kamička slaba, ali se ona udružuje s ostalim bezbrojnim dušama u gomili te zajednička duša hrpe postaje velika duhovna snaga. Stvorena nakupljanjem povađena kamenja na odabranim mjestima u ogradi, zajednička i sveta duša, modravska oboa, neodvojiva je od svete duše tla na kojemu je ono nakupljeno. Da je potrebna dara, bogatu bismo simboliku modravskih gomil mogli upotpuniti onom koju nude modravske bunje. Ovako, ostanimo na tome, da su građene najčešće istodobno s krčenjem ograd kako bi se krčitelji za nevremena mogli u njih skloniti , da su u početku, osobito za trajanja najintezivnijih radova i u udaljenim dijelovima Modrav, u njima znalo neko vrijeme i noćiti te da su , s obzirom na osmišljen raspored u modravskome prostoru i relativno mali broj, očito služile svima u svom okruženju.Možda su čak i građene solidarno; da se ne rasipa dragocjeno krčiteljsko vrijeme. Izgledom se gotovo i ne razlikuju od mnogobrojnih gomil oko sebe pa ih primjetite tek kad se nađete pred nevelikim uzanim ulazom. Unutrašnjost će pak otkriti brižljivu izvedbu, pokazati sigurnost njihova amfiteatralna suhozida i upravo savršenu oblikovanost njihova kamenoga svoda. Količina povađena, sigurno da bi primjerenije bilo: iščupana kamenja iz modravskoga tla fascinantna je , a ako imamo u vidu broj onih koji su ga povadili i sredstva kojim su to učinili i nevjerojatna. ( Valjalo bi se potruditi oko kvantifikacije, elementi za nju još su uvijek tu, dostupni i pouzdani.) neskromna je naravno, ali se nameće pa neka je i dopuštena, barem ovako, retorički, prispodoba s čuvenim primjerima teška čovjekova fizičkog rada čijoj se veličini i monumentalnosti svijet i danas divi. Tisuće tona kamena! Golema kamena masa, povađena, iščupana, u suhozidine, gomile i bunje brižljivo je i sigurno ugrađena, pa nam se modravski krčitelji ukazuju i kao iskusni zidarski majstori. Ni jedan se modravski zid i modravska gomila nisu urušili sami od sebe, modravske bunje ne prokišnjavaju valjda ni sada. vrijeme im nije naudilo unatoč tolikih godina, a sve donedavno pazili su ih i ljudi. u kratku su razdoblju krčevine na Modravah stasale u plodne maslinike i postale jedinstvenim primjerom što predanim ljudskim radom može nastati od nepristupačna kamenita krša.
Ono zaostalo kružje u njima, koje krčitelji, bez obzira na snažne mišice i čvrstu volju, polugom, batom i lašunom nisu uspijevali svladati, ostaje svjedokom uložena truda i žilava otpora prirode da do kraja poklekne pred čovjekom.Uz neprikosnovenu maslinu, jedno vrijeme i vinovu lozu, čije se vino, da spomenemo, godinama posluživalo na stolu bečkog dvora, sadila se i lijepo uspijevala smokva, poneka mendula, po malenu plodu specifična okusa prepoznatljiva breskva.
Osobito je postala poznata i tražena modravska višnja. Na njezinu je plodu i i na njezinu lišću nastala svjetska slava čudesnog likera nazvanoga po maraski maraskino. Nadalje, čini se nezamislivim, ali ponegdje se na Modravama i sijalo, osobito grahorice i mahunarke. Modravska leća hranjivošću svoga ploda daleko je nadilazila onu s drugih područja, a za bob iz Desetin govorilo se da bi ga i sam Bog poželio. Ponosni su bili murterski i betinski težaci na svoje modravske ograde, gledali ih i mazili kao mladu pred vjenčanje, moglo bi se reći da su se natjecali u njihovom obrađivanju i održavanju. Svako je maslinovo stablo pozorno praćeno, njegovano, a ona istaknuta, rodna,imala su nešto antropomorfna u očima svojih vlasnika. Takvim je svojim maslinama, kažu, vrijedni i od talijanske nagazne mine na Modravama tragično stradali Pijo Ramešin običavao davati i osobna imena pa se u Ramešinoj ogradi u Rogušama našao cjelokupni, istina nevelik, onodobni murterski ženski imenarij. Mnoga su maslinova stabla postala poznata i izvan vlasnikove obitelji, među modravskim se pukom godinama spominjala Brkaševa duška, po nesvakidašnjoj rodnosti čudesna maslina Krste Špikina u Betinskoj Modravici. Kao u homerskoj himni Demetri, koja uvodi u eleuzinske inicijacije,one,moguće im je pridodati i tucet drugih, gotovo su divinizirane. Sujetni, u prijateljskom hvalisavom nadmetanju, znali su se gospodari nedjeljom poslijepodne, pri čaši, oko svojih ograda na Modravama žustro prepirati. S vremenom su si neke, uređenošću, plodovima što su ih donosile svojim vlasnicima, priskrbile neosporan primat: ograda Pere Grujina na Stani, Šikina ograda u Rogušah, Perišina u Torinama, Špikina na Petici, Ukasova na Punti Obišenjaka, Hijova na Meji, a istine radi, ovaj se niz može nastaviti s najmanje još toliko njih. U njima je, i za manje rodnih godina, znalo biti ubrano i po nekoliko makin maslin. Ogradnim labirintom na Modravama vodila je, sa zadivljujućom doslijednošću izvedena, mreža putova. U tom mnoštvu ograda nema ni jedne, koja nema izravan izlaz na put.Svi ti putovi, širine koja je omogućavala na naprćen tovar i čovik uzanja mogu nesmetano ići, poput pritoka su ulazili jedan u drugoga i slijevali se u one najveće, koji vode na more, u pristanište (Južni put od Stanov, Pšenični put iz Luke, Put Desetin). Održavani su uredno i vrlo odgovorno, s pravom bi se moglo konstatirati: bolje od murterskih ulic. Nasrtljivo modravsko raslinje, istjerano i istjerivano iz ograda, pokušavalo se,samo sebi svojstvenom upornošću, održati uz put, ali je zatirano već u začetku. Ni slučajno otpali kamen s nekoga zida nije smio ostati na putu. Porednja je bila sveta obveza svakoga pravog Modravčanina, svi su je pretpostavljali vlastitim poslovima i disciplinirano joj se odazivali. Bez pretjerivanja se dade zaključiti da je imala obilježje zajedničke svečanosti i bila izraz, u starih Murterinov vrlo istaknute, svijesti o zajedničkom dobru. Po Modravah možeš ići u svadbenu ruhu, s vidljivim su ponosom isticali oni, a to je trebalo zahvaliti upravo uzorno organiziranoj porednji i odgovornosti njezinih sudionika. Ima modravski ogradni labirint i svoju ratnu epizodu. Talijsnski se okupator za Drugoga svjetskog rata nikada nije usudio ući u njega iako je dobro znao da murtersko-betinski ustanici imaju na Modravama važan ustanički logor i vrlo značajan tranzitni punkt prema unutrašnjosti zemlje. Prolazio bi jakim vojnim snagama, najčešće je to bilo u blindiranim kolima, Jadranskom turističkom cestom dok su ga iza zidova obližnjih ograda vrebale oprezne ustaničke oči. Poduzimao nije ništa. Pamti se samo jedna velika okupatorska racija kad su Talijani, s nekoliko tisuća naoružanih vojnika, pokušali ući u modravske ograde, ali su se brzo povukli a da nisu ni zapucali. Taj mnogostruko ispregrađivani prostor, tajanstven i šutljiv, u kome opasnost prijeti odasvud i nema izlaza uljezu, usadio im je mitski strah, pa su ga tada i do kraja rata najradije zaobilazili.
Kamena modravska saga ne može proći bez Velikoga zida, goleme suhozidine koja se, kao obrazac impozantne suhozidne gradnje, gotovo pa u ravnoj crti i visini oko dva metra,pružala preko Modrav, od Vranskog jezera do uvale Lučica, u dužini većoj od dva kilometra. Zidali su ga stari Murterini negdje sredinom osamnaestoga stoljeća da zaštite svoje krčevine od stočara sa zmorca i jednom za svagda udare čvrstu među svoga posjeda na Modravah. U vrijeme turske ekspanzije na tom je prostoru bilo dugo vremena svojevrsno razgraničenje Otomanske carevine i Mletačke republike, nešto kao granica bez granice, sa svim nevoljama što ih je takovo stanje donosilo hrvatskom narodu.Danas je tu i županijska granica,a prostor nosi karakterističan toponim – Meja. za razliku od zapadne, istočna granica na taj ili sličan način nije nikada uspostavljena. Znatno kasnije, prokopavanjem kanala Vransko jezero – more, Modrave su omeđene i s istočne strane. Tada je, međutim, Veliki zid već bio najvećim dijelom razoren, a danas mu je i temelje teško otkriti. Gradnja Velikoga zida sačuvana je i u predaji. Prati je priča da je za nju svaka kuća nekoliko godina zaredom, koliko je gradnja Velikoga zida trajala, morala davati najjačega momka, da je momak koji je uspio iz zemlje izvaditi i u Zid ugraditi najveći kamen za nagradu birao između šijca i 10 litara ulja. uživao je, naravno, i slavu pobjednika, a pripadalo mu je i prvenstvo u nošenju Velikoga križa u crkvenoj procesiji što je jednom godišnje u ljetnim mjesecima išla po Modravah. Prizivao se blagoslov Božji za netom zasađene mlade modravske maslinike i vinograde koje je suša ljeti ozbiljno ugrožavala. Bit će pak da je za momka – pobjednika posebnu draž imao ugled što ga je pobjedom stjecao kod murterskih divojak. Tako je jedna pred vjenčanje, kažu da se već bila i napovidala, ostavila bogata zaručnika i srce poklonila momku koji je te godine iz zemlje izvadio i u Veliki zid ugradio najveći kamen. Kad ju je ljutiti otac pokušao silom natjerati i vratiti zaručniku, zaljubljena je cura oskočila i otišla sa svojim odabranikom. Sam je pak kamen, nedužni uzročnik ove ljubavne zgode, uzidan u Veliki zid, ostao upamćen pa su ga djevojke kojima je prijetila udaja za nevoljene mladoženje, a takvih je u onim vremenima u Murteru uvijek bilo, stale krišom posjećivati. Odnekud se naime među murterskom ženskom čeljadi počelo šaputati kako odlazak Kamenu u Velikome zidu na Meji može djevojkama pomoći u nevolji pa su se čak spominjale neke koje je upravo to očuvalo od bijede što im je siroticama prijetila. Kako već priliči velikim i teškim gradnjama, i Veliki je zid tijekom zidanja imao svoje žrtve. Budući da se zidanje odvijalo pretežito u srpnju i kolovozu, kad na ovome dijelu hrvatske obale nisu rijetke nesnosne vrućine,mnogi su graditelji stradavali od sunčanice, u ono vrijeme sve prije nego bezazlene bolesti, a zna se i za momka koji je, napivši se hladne vode iz nedalekog Vranskog jezera, legao vruć pod maslinu, dobio puntu i poslije desetak dana umro. Dugo je cijelo mjesto iskreno žalilo za nesretnim mladićem, a u sprovodu se našlo sve živo. Neki tvrde da upravo od tada datira murterski općeprihvaćen običaj,očuvan do danas, da tkogod može ide umrlima u sprovod.Mladić se, priča kaže, zvao Mikulica i bio je sin Mateše Ščavunova, a kako je bio jedini Matešin sin, s njim je u Murteru zauvijek nestalo loze Šćavunove. Na Modrave se odlazilo brodom, u svako doba godine, za lipa i manje lipa vrimena. A to nikako nije išlo bez sigurna pristaništa. I inače, briga za sigurnost broda bila je u starih Murterinov ispred svega,njoj se podređivalo uistinu sve. za brod, njegovu opremu i održavanje, prvo su odvajani murterskom težaku teško dostupni novci, prije nego li za odjeću, hranu, a kalahat je bio najcjenjenije zanimanje u mjestu. Zato ne čudi da su za pristajanje svoga brodovlja složnim zajedničkim radom, u vrlo kratku vremenu, u u modravskim uvalama sagradili brojne mule. U onim većim, u Tatinji, na Stani, u Luci, Lučici, osmišljenim njihovim rasporedom nastale su male i sigurne luke. Spominju se, a i jošsu tu, muli koje su napravili pojedinci uz svoju intradu (Markov mul na Stani, Špikina riva na Petici i dr.) U svemu je na Modravama bilo blizu tridesetak mulov. I Modravskim mulima koji redak više, prvenstveno zbog vrlo zahtjevne “suhozidne” gradnje. Valjalo je po krčevinama pronaći i izdvojiti najveći i najzdraviji (opet!) kamen, snagom mišica i uz pomoć ponekog tovara dopremiti ga na obalu te u moru, s mnogo upornosti, truda i graditeljskog umijeća, posložiti kako bi odolio djelovanju južnih vjetrova, osobito razornoj snazi pulentade. Istina, imali su stari Murterini u tome ne baš zanemarivo iskustvo, već su bili sagrađeni toliki muli na Hramini, Čigrađi, po Škojima. Dolaskom na Modrave znalački su ga upotrijebili.Kvalitetu modravske mulogradnje, kao i u slučaju zidova, ograd i bunj, potvrdilo je vrijeme, a poznati stručnjak za održavanje amsterdamskih dokova, za boravka svojom jahtom u Luci i na Stani tijekom minulog ljeta, nije se mogao načuditi priči o načinu na koji su sagrađeni muli na Modravama. Tako su Modrave već u početkudobile svoje luke i lučice, adekvatno raspoređene duž njihove duge obale. Omogućile su one murterskim težacima koji su išli na Modrave najbrži pristup intradi i potrebnu sigurnost brodima i za najgorega vremena. Najveća i najfrekventnija bila je ona na Stani, smještena negdje u središnjem dijelu, između Ovnje i Punte Obišenjaka. Ako igdje na modravskim pristaništima, na Stani je uvijek netko bio, svatko je mogao računati da će na njima zateći brod kojim će se moći prebaciti do Hramine. Na Stani su Modravčani podigli rijetko dugačku, zajedničku kuću, prizemnicu, u koju će se za gruboga vrimena, kad se brodovi neće moći vratiti u Murter, svi moći skloniti. Česta su bila i noćenja. U nju su se običavali sklanjati i krapanjski spužvari prigodom svojih ronilačkih potraga za jadranskom spužvom, kad bi ih na to prisilila nadolazeća oluja. I danas stoji Komunska kuća na Stani, od vremena oronula, od ljudi napuštena i zaboravljena, na slavu i diku nekadašnjih murterskih i modravskih vrimen. Posebno poglavlje putu na Modrave, naravno – i povratku iz Modrav. Tko od brojnih Modravčana nije imao vlastita broda ili je zbog nekog razloga toga dana odlučio ići zdrugin, ulazio bi u prvi na koji bi naišao, koji je toga časa bio na partenci. Taj bi brod, onda, obično otplovio pretrpan, krcat, kako se govorilo. Naročito su krcate znale biti Turkova gajeta i gajeta Pere Grujina, jedna je najčešće išla u Luku, druga na Stane. I Luka i Stani, zbog smještaja i putova koji su iz njih vodili u sve dijelove Modrav, odgovarale su svima. Ipak je najomiljenija bila gajeta Kantimirova, svaki put, u odlasku i povratku, bila je puna ka šipak. Kantimirovoj je gajeti zbog pretrpanosti ne jednom prijetilo prevrtanje, osobito ako bi se vrijeme iznenada pogoršalo. Kritično je svakako bilo u doba branja maslin, u studenome (prvi dan po Sisvetima počimala je berba), kad su ovdje vremenske prilike vrlo nestabilne i rizične za nevelike murterske gajete, tim više što, na povratku, svatko uzase ima i vriću maslin. Srećom, najgore se nikada nije dogodilo. Je li u pitanju bila Kantimirova, u Murteru poznata i neosporavana, izuzetna vještina upravljanja gajetun po bilo kakvom vremenu ili tek Božja pomoć, ne zna se. Ipak je stari Brkaš, Kantimirov otac, gunđalo i zanovijetalo, kad ga je pritisnula starost pa je jargutlu i misto na krmi morao prepustiti sinu, nakon svake sretno prebrođene opasne situacije, uporno ponavljao da ih je spasila samo Božja pomoć. Kako bilo,u Kantimirovu se gajetu ulazilo kao u svoju vlastitu, svakome se činilo,što je, uostalom, bila i istina,da je dobrodošao. Tako ti je to kad svi znaju da si dobričina, sjest će ti puk modravski na glavu, a kamoli se neće ukrcati u tvoju gajetu. Briga ga za Kantimirovu žestoku beštimu, briga ga da u drugim brodima ima dovoljno mista. A da Kantimirova beštima i nije prava beštima, znaju svi u gajeti, pa će se sve, prvom sljedećom prilikom, navlas ponoviti i biti, kao i uvik u Kantimirovoj gajeti, kako Bog zapovida. A na zabrinuta sestrinska prekoravanja bogobojazne sestre Rozalije-Rože upućena bratu da se ostavi beštime jer ga ionako niko ne sluša pa samo zaništa griši dušu, nitko u gajeti neće obratiti pozornost, ponajmanje Kantimir. A i kako bi kad ih čuje dvaput, na odlasku i na povratku,gotovo svakog dana. U Kantimirovoj se gajeti, tako i u svim drugim brodima koji idu na Modrave, unaprijed znalo gdje će tko. Na krmi su stariji i ozbiljniji – s Kantimirom. On je već stavija timun i išće jargutlu, ona se, pri još slaboj vidljivosti, zna zagubiti. Zapravo, jargutla se išće svaki put, što u krcatoj gajeti i nije neko čudo. Pritom, kako i dolikuje gospodaru i najodgovornijem čoviku u brodu, namršteno i strogo pazi Kantimir da sve bude u redu , da se može krenuti. Pod provom, najpoželjnijem mjestu u Kantimirovoj gajeti i ostalim modravskim brodima smještene su sretnice koje su si to osigurale ranijim dolaskom. To su mahom sredovječne žene, njih muče sve moguće boljetice pa je razumljivo da su u zaštićenom dijelu, a pruža im se bogomdana prilika da na miru, do Stanov, podrobno pretresu sve seoske aktualije. Na provi je mladež, njoj je ionako svejedno gdje je, a u santini svi oni koji ne pripadaju ni na krmu ni na provu, a pod provu, jasno, više ne mogu, tamo je već sve odranije zauzeto. Oni će, ukoliko neće biti povoljna vjetra, považati, a bogme i voziti ako se bude moralo ići na četiri vesla. To i neće biti baš lako, Kantimirova je gajeta stara, stari ju je Brkaš kupija iz druge ruke, otežala, dugo nije bija na kraju pa je dobro uvatila svilinu. S Kantimirom se do Modrav često vozi Tošo, odmjeren, pametan i načitan čovik. Zbog niza vrlina Tošo je u Murteru omiljen, u nekoliko je navrata konsenzusom biran za seoskoga glavara. On je neprijeporno, priznaje to bez zadrške i Bricina brijačnica, najbolji murterski predikatur. Mnogi su se spremni zakleti da mu ni sam velečasni nije ravan. Zato ga svi, barem jednim uhom, pozorno i rado slušaju. Informiran je o svemu što se u bilo kojem trenutku događa i u najzabitijem dijelu svijeta. Njegovo je mjesto, to se već zna, uz jarbul. S njega, od Hramine do Stanov, traje Tošina besida. Ali samo ako je lijepo vrijeme i plovidba teče bez smetnji. Ako ima neugodnijega i oštrijega vjetra, a Kantimir na krmi suče brkove i daje idru maha, Tošo ne progovara. lice mu odaje punu ozbiljnost. Zlobnici namiguju i kradom pokazuju kako se Tošo obim rukama drži jarbula. Na jeziku redovito brza, prva mu susjeda Božica, mada ga ispod prove nikako ne može vidjeti, ne propušta pomalo zločesto konstatirati da je siroti Tošo popepelija. Kažu da je uz jarbul Kantimirove gajete, prilikom jednoga njezina dramatična povratka iz Modrav, nastao i čuveni Tošin disput o vjerovanju u Boga. Ima doduše i druga verzija. Nastao je, prema njoj, u Bricinoj brijačnici, u koju su, u to bogobojažljivo doba zko zna odakle i kako, doprle neke ateističke bubice. Upućeniji pak, a takvih u Brijačnici nikad nije nedostajalo, govorili su da su ih širili nekakvi framašuni, a ti su, po svemu, ili izišli iz pakla ili su na putu u njega. Rezolutan vjernik i elokventan govornik, kakav je bio, Tošo ih je, za jednoga podužeg večernjeg sijela u Brijačnici , uz jednodušno odobravanje nazočnika, učas uništio i ismijao. Otada se Tošin disput o vjerovanju u Boga među murterskim pukom, s najvećim mogućim respektom, opetuje bit će valjda cijelo jedno stoljeće. Priklonit ćemo se onima koji tvrde da je to bilo u Kantimirovoj gajeti jer je bliže našoj temi, a čuli smo to i od čovjeka koji je to čuo od oca, tada mladca s prove Kantimirove gajete, sudionika spomenute dramatične plovidbe. Sama se zgoda u Murteru inače dugo prepričavala jer je Kantimir odlučio podvezati trcalore nasrid mora, kad je brod već bio dosegnuo polovicu Konala. To svakako, uz nesmiljene nalete pulentade, nije bilo ni lako ni neopasno, a posve je sigurno da je u Murteru bilo malo onih koji bi imali smjelosti to učiniti. Tek u sigurnosti, između Zminjaka i Velikoga Vinika, svi su odahnuli. Tu, u pozi biblijskoga proroka i s ispruženom rukom u pravcu nedaleke crkve Gospe od Gradine, Tošo je pokušavao uplašenu i u teološka pitanja slabo upućenu društvu u Kantimirovoj gajeti približiti svoje razmatranje koje ga je, očito, tako snažno zaokupljalo tijekom netom minule opasnosti. S vidljivim naporom da svoje teološke preokupacije pojednostavni i nazočnima u gajeti učini dostupnim, završio je riječima: “Lako ti je, dragi moji, ne virovati u Boga u Londonu, u hotelu Londonu, u gradu Vasistonu, u hotelu Vasistonu. Ali ajde ti ne viruj u Boga na pučini, kad te ciklun baca vamo tamo i oće da te nema, a tebe zdrava misa vodi da se moraš kraja uvatiti”. Tako će Kantimir, kao i drugi murterski brodi, čak i oni koji idu najdalje, u Lučicu, prije nego li se razdani biti na Stani pa će se sva ta Božja čeljad, dok okom trepneš izgubiti u ogradama i marljivo, sa šakun suhih smokav i buračun slave kvasine, bez stanke raditi cijeli dan. Kopat će na kupe, škrapati ili zamlađivati. Krčenja i sadnje novih stabala sad je manje, modravski krš je zamalo sav iskrčen i zasađen, a Modrave su ušle u svoje najbolje godine. U povratku gotovo ista slika, mrakom se krenulo, debelim sumrakom vratilo. Na hraminskim rivama zakratko će vrvjeti kao u košnici, izmjenjivat će se posljednje poruke i obavijesti za sutrašnji dan, provjeravati gdje tko ide i što će raditi, a onda će na njima zavladati mir. Još samo da se smiri graja i svak pronađe svoju vriću i svoj naramak kršja. seljani će put Sela, ako su dica dognala tovara, naprtit će vriću i kršje na tovara pa polako za njim. Kantimir će to strpljivo sačekati, spremiti i dobro privezati gajetu pa kući – Danici na večeru. Ako je dobre volje, a često je dobre volje – u ogradi na Stani ima rese, maslina se modri i obećiva dobru godinu – svratit će načas u Junakovu gostionicu. Ona je tu, na Rudini, prid nosun mu. Da baš i hoćeš, teško je možeš zaobići. Znade se zadržati pa ne stigne navrijeme na večeru. Tada će, dok se još bude nalazio na dvorišnim vratima, stari lukavac umiljato zapjevati:
Oj Danice, virna jubo moja,
Evo tebi Kantimira tvoga.
Virna će juba dotle spremno hitati na vrata, brižno prihvatiti ispruženu Kantimirovu ruku i zajedno s njim ući u kuću. Pomoći će mu da se uspne uz kotoratu, skine odjeću i smjesti se na kalavet. Uskoro će Božji ugodnik Kantimir čvrsto spavati, posve sigurno ništa neće sanjati, a za prvih tovarov bit će pripravan skočiti s kalaveta i rano, u svitanje, svojom starom gajetom doći na Stane. Danica će ga prvo pažljivo zatisnuti kako bi bio dobro pokriven, laneni sukanac Kantimiru inače znade spuznuti, uklonit će mu kosu s čela, prijekorno i milo ga pogledati. Vratit će se tiho u prizemlje, u kuhinju, i večeru, koja se ionako već davno ohladila, spremiti u bruncinić da je nevoljnik može ujutro odniti sobun na intradu. Povratku iz Modrav pripadalo je i pecanje u Vinicima. U tražetu, naime, između Velikog i Malog Vinika, s jedne strane, i Tegine, sredinom kolovoza, u vrime čupanja smokav, vrlo je često dolazilo do okršaja među brodima koji bi se našli u neposrednoj blizini. Streljivo su bile smokve, zrele, ukusne modravske smokve, toga jutra diljem Modrav ubrane i u kartilima na ramenima na more donesene. Prva je smokva poletjela s prove – tu je bila modravska mladež – nikad se nije znalo s kojeg broda. Drugi je brod spremno odvratio, činilo se da je to jedva dočekao. Ubrzo su salve zrelih smokava letjele s jedne na drugu stranu, praćene smijehom i veseljem. Nerijetko je pecanje prihvaćala santina, a to je onda sličilo pravoj pomorskoj bitci. Vesla bi se povukla iz mora i položila na bandu. Tako bi gađanje ispalo sigurnije, a i sami su se veslači mogli uključiti u uvelike zahuktalu borbu. S krme su stariji sve to sa smiješkom promatrali, a ako je izgledalo da će njihov brod biti nadvladan, tj. ispecan, pridružili bi se i oni kojom pažljivo naciljanom smokvom. Vrhunac slavlja nastao bi u trenutku kad je nekoga sa suprotnog broda smokva pogodila u lice, bilo je to kao pogodak “u sridu” na alkarskom natjecanju. Kažu da ni sam Turko, strogo i nasmrt ozbiljno čeljade, čovjek koji je svoj zastrašujući nadimak dobio još u djetinjstvu, nije mogao odoljeti izazovu, sa svoga neprikosnovenog mjesta na krmi posegnuo bi za najbližom smokvom. A dobro se znalo: ni jedna Turkova smokva nikad nije promašila cil. Okršaj bi trajao kratko, brodovi bi se udaljili, izašli bi iz tražeta. Dolaskom na Hraminu nastavljan je prepirkom tko je imao više uspjeha, više pogodaka u one na drugome brodu. Posebice su cijenjeni bili oni u lice – pecanice, kako su ih zvali. Sigurno je pak da je smokav u kartilima jedne i druge strane bilo osjetno manje, ali za tim nitko nije žalio, pa ni najžustriji borci, u čijim kartilima gotovo da i nije bilo više smokava.
Modrave naših dana! Bože, što učini od onolika truda, u što pretvori gizdave ,odravske ograde! Zagledan u njih, zabugario je pjesnik gorko:
A sad:-zdrača je duši,
sunce je suši,nitko je nema pohoditia kamoli u redu (okršiti),
I umri će stara maslina
Šćeta!
Balara: Masline
U kameni poljodjelski kompleks na Modravama prvo je ušla i cjelovitost mu grubo razbila cesta koju su sa sjeverozapada vukli Francuzi, da bi, kojih dvjestotinjak godina potom, asfalt Jadranske magistrale nepovratno urušio njegov kultorološki integritet. Nesklone prilike nakon Drugoga svjetskog rata, posebice ove u najnovije vrijeme, sustavno su destruirale sve što ga čini jedinstvenim na svekolikoj hrvatskoj obali. Vrijeme je uništilo nekadašnju mrežu putova na Modravama. Pšeničnim putun, Putem Desetin, Južnim putun iz Stanov nitko više ne može proći, obrasli su divljinom potpuno. Onim manjim, kojima se dolazilo u svaki modravski kutak, ne može se ući u trag, vratila ih je priroda sebi. Postupno i nesmiljeno vraća i najveći broj modravskih ograd. Do onih udaljenih i već duže napuštenih povremeno se uspjeva probiti tek poneko ostarjelo i tvrdoglavo stvorenje kad mu narušeno zdravlje dopusti a ćudljivo ga pamet povede, usudu i godinama usprkos. Valjda se nada da će u njima ponovno naći njihovu i svoju izgubljenu mladost. U mnoge se modravske maslinike više ne može kročiti, gluš,brnistra, svakovrsni drača, tetevika, smrika i što sve ne-posvuda. Na sto i jednom mjestu nekad ponosno stablo masline izgubilo se među njima, ugušilo, nestalo. Smokve i višnje išćezle su već ranije, njihova je otpornost neusporedivo manja. Tu su još tek njihovi sasušeni sakati batrljci – da tuga bude veća. Poneka se uporna maslinova grana otima, bori, spremna je čak i plod donijeti. Dolje, iz trnja i drače, probija se nova mladica mladenački željna života. Ipak, sve je to samo nemoćan trzaj pred nestajanjem. Modravska maslina umire, umiru i Modrave. Nisu one Eleuzinska dolina u kojoj su masline bile zaštićene pa bi oni koji bi ih oštetili odgovarali pred sudom. Stameni zidovi oko modravskih ograd imali su sve do jučer svoga NIUKOVA koji bi nastale pukotine popravljao petobojnim kamenovima. Sad se urušavaju što od vremena, što od ljudi, susjedni ih Dragari odreda ruše za prolaz svojih traktorskih vozila. Na modravske se mule, nesvakidašnji primjer suhozidne gradnje, koji su godinama sigurno odolijevali nasrtajima olujnih južnih vjetrova, za kratko vrijeme neće moći pristajati, zapravo, na najveći broj ne može ni sada. Ljudi ih ruše, a more prekriva. Šćeta!
Pjesnik ima pravo na svoju rezignaciju i na svoju tugu, baštinici modravskih krčitelja nemaju. Nadasve – nemaju pravo na ravnodušnost. Ono čega su Modrave, nekim čudom valjda, sve ovo vrijeme bile pošteđene, upravo se počinje događati. Treba doći u Luku i Tatinju i uvjeriti se. Dospjele su one i na internet, ali ne kao svojevrsna murtersko-betinska znamenitost i spomenička vrijednost, već kao divlje građevinske parcele uz more koje se nude na prodaju. Opća hajka na hrvatski jadranski prostor došla je i do Modrav. I dok susjedni nam primoštenski vinogradi, jedini dostojan pandan modravskoj kamenoj čipki, o kojima se glas s pravom nadaleko čuje, uživaju odgovarajuću zaštitu i imaju definiran zaštitni status, Modrave naših djedova nestaju, barbarskom bezosjećajnošću napadnute, od svih ostavljene, na mnogim mjestima smećem opoganjene. Prvu i nepopravljivu nesmotrenost napravili smo kad smo ih počeli u bescijenje prodavati. A one nam nisu tek materijalna vrijednost , njihova se duhovna komponenta ne može mjeriti. Ona nas je odredila tijekom duga vremena, po njoj smo što jesmo. Vrijeme je za novi povratak Murterina i Betinjana na Modrave. Slikovito, neće biti u Turkovoj i Kantimirovoj gajeti, ali će biti, po svemu se čini, teži i složeniji, na putu će mu stajati mnoge zapreke. Ali je izvediv, u to moramo vjerovati. Prvi korak mora biti projekt kulturološke revitalizacije Modrav kojim će se priznati ono što Modrave jesu: spomenička vrijednost par excellence. Za početak nek je ovaj podosta bolećivi zapis.
Murter,2000.
*Nestandardnojezični oblici i riječi pripadaju murterskom govornom idiomu
Najnoviji komentari